Dve jednospratne kuće vode se pod jednim kućnim brojem, sa jednim širokim “ajnfort” ulazom u Njegoševoj ulici pod brojem 9 na parceli 10106 K.O Novi Sad I.
Kada je kuća izgrađena nije zabeleženo.
Jedan od prvih pomena ranih godina postojanja zgrade u kojoj se nalazi naša škola zabeležio je Vasa Stajić:
“28. januara 1846. godine na balu “Kod fazandla” odvija se društveni život, gde Srbi pevaju svoje pesme…”
Zgrada je prvo bila prizemna. Prvo je sprat dobio desni objekat 1901. a levo krilo je dozidano 1927. godine. Ova zgrada je od 1871. godine bila manastir i škola rimokatoličke ženske dece. Katolički ženski kloster radio je sve do 1948. godine.
Objekat spada u grupu značajnih kulturno-istorijskih ostvarenja “A” kategorije. Solidno građena zgrada zadržala je tokom vremena izvorni oblik u stilskim ostacima romantizma (objekat A) I pseudo-renesanse (objekat B).
KAFANA KOD FAZANDLA (ili KOD FAZANA)
Na nekoliko planova koji su sačuvani u Arhivu Vojvodine, današnja Njegoševa ulica se naziva Fasandgasse, po svemu sudeći zbog gostionice „Kod fazana”, koja je bila u ovoj našoj zgradi u bloku A. Ove gostionice seća se Ana Dobrićka, kći Konstantina Popovića – Komoraša (osnivača Letećeg diletantskog pozorišta), u tekstu „Novi Sad nekad i sad”. Tu ona navodi kako su se u Sali ove gostionice igrale pozorišne predstave, koje su uvek bile veoma posećene, do te mere, da je onaj koji je nekim slučajem želeo da izađe morao to da učini kroz prozor! Na repertoaru su bile uglavnom Komoraševe prerade poput: „Knez ot Hercegovine ili Uroš i Teodora”, „Turci u Beogradu ili Smrt Miloša”….
Do nedavno je na našoj školi, sa ulice stajala spomen ploča sa podacima da je ovde, u ovoj zgradi LETEĆE DILETANTSKO POZORIŠTE igralo predstave od 1837. do 1840. godine.
* diletantizam: ljubav prema umetnostima ili veštinama, bavljenje nečim iz ljubavi, a ne po pozivu, profesionalno
O tim danima zabeleženo je svedočenje Maksima Brežovskog, sveštenika:
„Godine 1828. davali smo mi predstave pozorišne u Novome Sadu „Kod fazandla”. U tom društvu je bio Popović-Komoraš, Pera Korov, Jova Rajić, Persa Suzanova, Atanasije Nikolič i ja Maksim Brežovski. Sada se još mogu setiti da smo davali komad „Robovi u Italiji”. Zatim se raziđemo, ali se nanaovo iskupimo 1837.g. te sastavimo kao što smo to onda zvali Leteće diletantsko pozorište.”
Iz istraživanja dr. Božidara Kovačeka o prvim pozorišnim počecima u Novom Sadu navodimo:
„Početak profesionalizacije pozorišnog života na srpsko-hrvatskom jeziku, prvi impuls za stvaranje stalnih nacionalnih teatara kod Srba i Hrvata i uopšte Južnih Slovena, vezuje se u istoriji naše kulture za trupu koja je posle početnih koraka u Novom Sadu prešla u Zagreb, da bi jedan njen deo docnije dospeo i u Beograd. Uobičajili smo da je nazivamo Leteće diletantsko pozorište dok je bila u Novom Sadu, a igrali su i u Zemunu i Pančevu. U Hrvatskoj se od juna1840. do pred kraj 1841. ova trupa predstavljala pod okriljem Ilirske narodne čitaonice pod imenom Domorodno teatralno društvo, dok se u Beogradu, februara 1842. utopilo u pozorište nazvano Teatar na Đumruku čineći ga profesionalnim.”
O kafani „Kod fazandla” Aleksandar Belić navodi:
„Ovu kafanu pominje i čuveni ruski slavista Izmail Ivanovič Sreznjevski (1812-1880), koji je radi potreba za osnivanjem katedre slovenske filologije proputovao kroz slovenske zemlje, i na tom putu u Novom Sadu proveo vreme od jeseni 1839. do septembra 1842. godine.”
Gostionicu „Kod fazandla” pominje i slikar Fridrih Bodri koji je u Novom Sadu bio 1837/ 38. godine. On navodi da je na ovom mestu izvedena Belinijeva opera „Norma”. Dirigent je bio novosadski profesor Hengl, a izvođači diletanti* i vojni muzičari. Uz to Bodri navodi da je ovo bilo mesto na kojem su priređivane veoma posećene zabave i igranke.
I čuveni srpski pozorišni poslenik Joakim Vujić sarađivao je sa Letećim diletantskim pozorištem. U Novi Sad došao je krajem 1837. godine i u toku 1838. godine sa trupom od preko 20 glumaca, među kojima su bile i tri devojke, u gostionici„Kod fazana” davao predstave pred velikim brojem novosađana. Avgusta 15/27. i 18/30. prikazao je „Kod fazana” svoju dramu „Inkle i Jurika”, rađenu kao prevod nemačkog komada Karla fon Ekartehauzera. Dve nedelje docnije 1/13. septembra prikazao je Sterijinu dramu „Svetislav i Mileva”, i dve žive slike u drugom delu ove četvorosatne predstave.
Sledeća predstava „Romeo i Julija” igrana je novembra 1838. godine , bez Vujića..